Tko pokuca na vrata i uđe, dobro je došao. Tako počinje priča o jedinstvenom umjetničkom ateljeu, utočištu za mnoge posjetitelje i žitelje otoka, zajednici koja ovih dana zauvijek zatvara svoja vrata. Marin i Marinka i njihov šareni svijet u srcu otoka Hvara nestati će u fizičkom obliku.
Nakon 20 godina rada otvoreni atelier zauvijek zatvara svoja vrata: Marin i Marinka
8 minute read
Trebalo vam je posjetiti ovo mjesto dok vrućina ljeta stišće zrak i miris otočkog zelenila puni nosnice. Mjesto Dol na Hvaru posebno je u svakom pogledu. Mjesto u kojem je kraljica Teuta izgradila svoj dvor, i mjesto u kojem se uvijek izgubim kad mi objašnjavaju gdje moram doći. Gornja-donja crkva, pa još jedna, tri ulaza i deset puta toliko zanimljivih likova koji ovdje žive. Mobitel se ponaša kao da sam u bermudskom trokutu, od navigacije nema pomoći, a jedina referenca su maglovita sjećanja nekad davno prehodanih puteva, koji me vode do zelenih vrata u ulici Dužev Dvor. Čudim se da uopće postoji naziv ulice, tek sada to primjećujem.
Šareni umjetnički atelje nalazi se u staroj kamenoj kući, pravoj dalmatinskoj hacijendi sastavljenoj od nekoliko kućica s velikim, zelenim dvorom u sredini. Ovdje su godinama nastajali radovi Marina Ribarića, i njegove životne partnerice, Marinke Radež.
Marin i Marinka, intrigira me saznati kako su uopće završili zajedno.
Marin je tada slikao i radio u gradu Hvaru, u galeriji na mjestu sadašnjeg hotela Park, gdje je i izlagao svoje umjetnine. Slučajan posjet zauvijek ih je spojio zajedno, kao dva ponora koja su se ispreplela jednim pogledom, otkriva mi Marinka. Tako valjda ljudi kliknu, to su prilike koje se dogode samo jednom u životu, a Marinka je nekoliko mjeseci kasnije zamijenila posao radijske novinarke u Njemačkoj, za život na otoku i slikarstvo.
Marinove su slike velikog formata, dominantne i upečatljive, jakih boja i snažnog izričaja. Grafike i knjige koje možete naći u ateljeu dnevnici su prepuni intimnih zapažanja, nacrta mjesta i lokacija, prošarani prolivenom tintom. Teško je za objasniti, ali osjećam nekakvu sjetu i žalost što smijem dirati slike i okrenuti svaki list i bilježnicu, osjećam kako bi ovo trebalo biti u muzeju pod zrako-nepropusnom staklenom kupolom.
Marinkine slike su nježne, ženske, prepune životinja, cvijeća i nebrojenih detalja. Podsjećaju na japanske grafike, ali s motivima otoka Hvara. Posvuda su šareni kamenčići, komadići pločica i drva, kistovi i boje. Sva vrata su otvorena, i svugdje možeš zaviriti, atelje je poput muzeja njihovog života.
Marin je umro u kolovozu 2009. godine, a Marinka je ostala. Možda predugo, kaže ona. Nakon dvadeset godina ljubavi prema zemlji, vodi, zraku i slobodi, prožetima svijetlošću neba iznad otoka, nije joj lako otići. Ali svijet na kojeg je navikla, nestaje. Nestaje šuma oko Staroga Grada, nestaju suhozidi u Dolu, nestali su susjedi.
Moj prvi posjet ateljeu bio je za vrijeme jedne dječje radionice. Neobavezno, kroz usmenu predaju poznanika i prijatelja, skupina djece različite dobi okuplja se u Marinkinom dvoru, gdje nas čekaju pripremljene stolice, ljepila, mnoštvo šarenih razbijenih pločica. Njeno ophođenje s djecom ostavlja me bez riječi. „Njima se obraćam kao sebi ravnima, u istoj razini očiju“, govori mi primjećujući moj tupavi pogled.
Djeca su ovdje kao kod kuće. Obraćaju joj se kao prijateljici, istražuju i trčkaraju uokolo. Sve počinje igrom koju Marinka naziva „šalji dalje“. Po njezinim uputama, djeca crtaju dijelove slike koje u krug prosljeđuju jedan drugome. Korak po korak, rađaju se zajednički crteži, na kojima su svi sudjelovali. Tu ne postoji loše ili ne znam napraviti. Genijalna ideja.
Marinka je s dječjim radionicama krenula prije 20 godina. Mnogi od njih su već i odrasli, neki se rado vraćaju u posjetu, neki su već doveli i svoju djecu. Crtalo se i bojalo se, na papir, na karton, na majice, izrađivalo mozaike, papir mache, radilo lutke i vježbalo predstave, plesalo i smijalo. Sve može.
Otvoreni atelijer zauvijek će zatvoriti svoja vrata. Marinka u studenom odlazi. Kuća i okolina postale su suviše samotne.
No, hoće li?
Kaže da hoće.
Slike koje je Marin napravio za života, pomno odabrane perjanice njegove umjetnosti, stoje naslonjene na zidove kamene kuće u Dolu. One nemaju svoj dom, zid koji će krasiti. Nemaju galeriju, dnevni boravak, ni luksuznu jahtu. One su ostavština otoka, kistom prenesene emocije i uspomene. Certificirano 100% otočki proizvod. Marinka bi htjela te slike udomiti na otoku, kojem pripadaju. Kuca je puna i njezinih radova. Atelijer je još uvijek otvoren, posjetitelji dobrodošli. Ako želite upoznati taj mali, skriveni biser, možete mi se javiti na [email protected] pa ću vas spojiti s Marinkom. Hvala na čitanju!
p.s. Najljepša hvala Nikolini Roić za genijalne fotke koje krase ovaj tekst.
