Horatio Caine s otoka Hvara

U lipnju 1892. godine argentinski gradić Necocheu zgrozio je strašan, ali i neobičan kriminalistički slučaj. Radilo se o ubojstvu šestogodišnjeg dječaka i njegove četverogodišnje sestrice. Majka Francisca Rojas je na vratu imala ranu zadobivenu nožem, a tvrdila je da je za napad odgovoran njezin bivši ljubavnik.

No on je poricao krivnju, a alibi koji je iznio pred policiju činio se uvjeravajućim. Slučaj je bio zamršen, stoga je u pomoć mjesnoj policiji uskoro stigao mladi inspektor iz središnjeg policijskog ureda u La Plati, Eduardo Alvarez.  Pomno pretražujući mjesto zločina, zamijetio je krvavi otisak na vratima. Usporedbom otiska na vratima i majčinih otisaka, otkriveno je da je ljubavnik nevin, a da je majka bila ubojica vlastite djece. Taj otisak prsta zauvijek je promijenio forenziku i uspostavio metode razotkrivanja zločina kakve danas poznajemo. Mladi Alvarez pripadao je malobrojnoj grupi suradnika Ivana Vučetića, doseljenika s otoka Hvara, koji je prvi na svijetu uspostavio metodu uspoređivanja otisaka prstiju.

Ivan je rođen u ljeto 1858. godine na otoku Hvaru kao prvo od jedanaestero djece bačvara Viktora Vuceticha i njegove supruge Vincenze. Školovao se kod slavnog franjevca i učitelja Bonagracija Marojevića, istodobno pomažući ocu u proizvodnji bačvi. Bio je marljiv i inteligentan, stoga je brzo naučio čitati i pisati na talijanskom, ali i njemačkom. Odmalena je volio glazbu.

Nakon 4 godine vojnog roka u mornarici u Puli otišao je – po tradiciji siromašnog stanovništva dalmatinskog otočja – u svijet, i 28 veljače 1884. stiže u Argentinu. Imao je tada 26 godina.

U Trstu se kao slijepi putnik ukrcao na brod za Argentinu. Sakrio se u prostoru za ugljen i stigao do Buenos Airesa. Ondje je četiri godine radio u državnoj tvrtki koja je upravljala kanalizacijom, da bi se potom preselio u novoosnovani grad La Plata.

Tamo se zaposlio kao vježbenik u središnjem policijskom uredu. Radeći u policiji zanimao se za antropometrijska istraživanja o kojima je čitao na različitim jezicima. Naposlijetku, narednik mu je povjerio osnivanje Službe za primjenu Bertillonove antropometrije, dotadašnje metode za rješavanje slučajeva uspostavljene u Francuskoj.

Vučetić je počeo istraživati Galtonov model prepoznavanja putem otisaka prstiju. Naime, engleski je znanstvenik utvrdio da su otisci nepromjenjivi, jedinstveni i raznoliki. Vučetić je uvidio Bertillove nedostatke i odlučio nastaviti Galtonov rad. Razvio je svoju tehniku uzimanja otisaka nazvanu daktiloskopski „fiche“ (karton, dokument). Konstruirao je drvenu spravu s deset otvora za prste u koju se umetnuo osobni karton i koja mu je pomogla da prikupljene otiske klasificira.

Dodijeljena su mu mnoga priznanja, a on je postao počesnim članom mnogih svjetskih znanstvenik akademija i ustanova. U Argentini mu je dodijeljen naslov „Vještaka daktiloskopije“, naziv koji je osmislio sam Vučetić.

Svoje je rodno mjesto posjetio tek jednom, u mirovini. Naime, mirovina od 25 000 argentinskih pesosa omogućila mu je ostvarenje dugo željenog sna – putovanja oko svijeta. Tijekom svoje svjetske turneje posjetio je 18 zemalja i 43 grada, pri tome prenoseći svoja iskustva.

Tada je posjetio i svoj rodni Hvar i obitelj, a dočekala ga je Hvarska gradska glazba koju je vodio kao mladić, i to izvedbom njegovih djela. Odnedavno u Hvaru možete posjetiti i novootvoreni interpretacijski muzej Ivana Vučetića i saznati više o njegovom radu i životu.

Fun Fact: Ivan Vučetić je pored svoga potpisa ostavljao i otisak svoga desnog kažiprsta.