Jadrolinija – linija života ili zločesta maćeha otoka Hvara

Jedno od najranijih sjećanja koje imam je mala smeđa staklena posudica na kojoj je pisalo Amoksicilin. Staklenke su ležale na sigurnom u noninoj škatuli, s logom nekih taliijanskih postola, koja je bila bolje opremljena od dežurne gradske ljekarne u Zagrebu. Razlog ću objasniti u narednim redovima, a vi ovo nikako nemojte prakticirati kod kuće. Bila su to druga vremena.

To je rečenica koje se moja mama grozila svo vrijeme koje smo živjeli na otoku. Imala sam astmu, nasljeđeno ne zna se s koje strane obitelji, i to one vrste za koju je trebala hosipitalizacija tijekom zimskih mjeseci. Za svaki smo veći pregled ili promjenu u terapiji morale u Split. Ništa neobično za otočko dijete, i kasne osamdesete, tada smo i okulistu morali u Split. Naravno da sam nosila najveće pepeljarke koje si IKAD vidio.

Danas na otoku živi oko 11.000 ljudi, s time da je najveća koncentracija u Gradu Hvaru i općini Jelsa, nešto ispod 4.000 ljudi po općini. Jelsa, s teritorijem koji pokriva gotovo 55% otoka, razvučena je preko sela na istočnom dijelu otoka koja ni dan danas nemaju uvjete za normalan gospodarski razvoj.

Zašto vam ovo pišem? Jer u tim selima još uvijek ima života tijekom cijele godine (začudo), a vrijeme potrebno da se dođe do najbližeg transporta prema Splitu je 40 minuta.

Matematički precizno, ako hoćete, za jedan pregled ili terapiju u Splitu trebat će i do devet dugih sati. Jedan radni dan i kusur, devet sati, let that sink in.

Transportne linije koje operiraju ljeti penju se i do vrtoglavih devet linija s vožnjama skoro svakih sat vremena. Iz grada Hvara – ofkors, sasvim logično jer ljeti u tome gradu obitava i deset puta više ljudi. Zimi je taj broj drastično manji, opet logično.

Iz jelšanske, najveće općine, posljednjeg gatekeepera baštine i običaja otoka Hvara, postoji tek jedna katamaranska linija koja vozi ujutro u 6:00h i vraća se popodne u 16:00h. Tako je već pedeset godina, uvik isto, bez obzira na broj ljudi koji žive na otoku ili biraju provesti ovdje barem pola godine, poput mene.

Nonšalantno ponašanje otočke Majke Jadrolinije, čija smo pristojna djeca oduvijek bila, koju smo čuvali kao oko u glavi, prevršilo je svaku mjeru, kako mi kažu građani okupljeni ispod inicijative Za Otok.

2500 potpisa otočana prikupljeno je u peticiji za:

• Uvođenje dodatne cjelogodišnje linije iz Splita za Stari Grad u 11h. Svaka beba, dijete, trudnica, onkološki i kronični bolesnik koji obavi svoje pregled i onda čekaj do 14:30h, po kiši, buri, kipućem suncu, kafićima i autobusnim stajalištima, jer katamaransko pristanište nema ni zericu nadtrešnice, kamoli stolicu za sjesti.
• Kraće vrijeme vožnje katamarana Jelsa-Bol-Split i trajekta Split- Stari Grad. Mogu brže voziti, ali štede gorivo. Prosječna vožnja traje od 1:45 do 2:15h.
• Polazak katamarana iz Splita svakog dana u 16:30h, ne u 16h (što je samo petkom). Srdačan pozdrav od svih nas koji godinama imamo glavu u torbi jureći autoputom kako bi stigli do 15.30 u Split

Dugačka čitaba od najmanje tri ekrana. To je nepisano pravilo umorit-ću-te-da-nemoš-čitat-kamoli-šta-razumit dopisa koji su mi godinama bili najbolje oružje za odugovlačiti, taman da stignem pripremiti teren za djelovanje. Majstor sam u tome. Vidim majstore i u redovima Agencije za obalni linijski promet.

Odgovor na peticiju stigao je u obliku zamagljenog dopisa (nakon tri prepiske, koje nije vrijedno spominjati jer su mijenjali samo točku zarez  – majstorski, nema šta). U tom dopisu napominje se:

• Kako je potrebno u komunikaciju uključiti i Brodara – to bi bila Jadrolinija, naravno. (slatkabeboisusuću i hrvatska birokracijo!)
• Kako JLSU (prekrasna skraćenica za jedinice lokalne samouprave) moraju sufinancirati prijevoz
• kako je potrebno dostaviti istraživanje temeljem kojeg se dokazuje da je potrebno pojačati prijevoz. Voljela bih vidjeti istraživanje koje je napravljeno na početku. Pogađam ‘stavit ćemo ode jedan, ode jedan, dosta je to’ manire.

Kad bih vam ispričala koliko je neiskoordniran rad i djelovanje u slučaju nužde ili kvara katamarana na otočnim linijama, smijali bi se plakajući.

Pokvari li se čelična grdosija negdje (što je sve češći slučaj kod katamarana VIDA, pokvario se nekoliko puta od početka godine), morati ćete se iskrcati i samostalno drž-nedaj, hvatati lokalni bus, taksi, magarca ili šta god možete da se prebacite dalje do konačnog odredišta.

Obećan je alternativni prijevoz u slučaju kvara, ali to se dogodi, kako mi kažu, kada se poklopi Venera u Marsu, retrogadni Merkur i proročanstva vidovitog Milana.

You do the math.

Podršku građanskoj inicijativi uvelike je pružio gradonačelnik Staroga Grada, Antonio Škarpa, spojivši incijativu s ljudima koji bi trebali odreagirati sukladno zahtjevu, dok se drugi nisu miješali. Možda radi stavke broj dva gore, bolje ne čačkat mečku.

Ništa se nije dogodilo, dopisi se tipkaju, čeka se sastanak na kojem se definiraju vozne linije za otok za tekuću godinu, a građanska incijativa pristojno i strpljivo čeka. Prepristojno usudila bih se reći, jer da smo negdje drugdje bacale bi se role wc papira, okretali automobili i zaustavljalo promet u pristaništima. A čuli smo i za one koji se lijepe po Berlinu po cesti.

Možda bi ljudi onda čuli za vapaje lokalnog stanovništa koje, riječima jezičave Tonke Alujić, sami otočani među sobom ignoriraju.

Vozne karte otočanima sunfinacirane su djelomično, tako da, primjerice, školarci imaju pravo na otočki pokaz samo dok traje škola, poslije nemaš ti šta više ić’ sa otoka. Samo određene linije su moguće uz otočku kartu, za sve ostale, naravno, nemaš ti šta ić’ sa otoka.

Eto, sakupili smo se ovdje u ovako velikom broju da kažemo kako želimo bolje za sve ljude koji imaju otok Hvar upisano na ličnim kartama. I izlazimo na prosvjed, ukoliko bude trebalo, i usred sezone. Kada najviše boli.

Hoćete li i vi?

Podijeli ovaj tekst, to je najmanje što možeš napraviti.